Dovoljno bi bilo samo staviti točku jer… Ime Miroslava Ćire Blaževića samo po sebi zvuči gordo. I veliko. U svakom pogledu.
A opet… Ćiro zaslužuje besjedu. Barem nekoliko blagoglagoljivih i nipošto kurtoaznih rečenica, koje, dobro to znamo, nitko nije nizao kao on. Zbog kojih su se njegovi sugovornici uvijek osjećali blagoslovljeno i važno.
Bilo je, doduše, i onih trenutaka kad bi se u njemu uzjogunili travnički korijeni i proradila “čaršijska baraba” pa je znane i neznane “častio” sočnim psovkama. Što na umu, to na drumu! Do prvog zajedničkog susreta kad je, naravno, svima i sve bilo oprošteno. Takav je bio Ćiro. Jedan od onih na koje se nikad nisi mogao naljutiti…
Zato i jest bio omiljen u svakom društvu. Pogotovo ženskom. Iako… Njegov neodoljiv šarm baš nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim. I lagao je kad je govorio da najviše na svijetu voli “lovu”. Koliko god novac, da se ne lažemo, bio visoko na listi njegovih životnih prioriteta.
Ćiro je ipak najviše na svijetu volio ljude. I život. Spontane susrete i usputne ćakule, ali i beskrajna druženja i razgovore u kojima je, naravno, uvijek on vodio glavnu riječ. Kako drukčije…
Mi, ljudi iz nogometa, sebično ćemo ga svojatati zbog veličanstvenih rezultatskih dosega koji su ga učinili “trenerom svih trenera”. Miroslav Ćiro Blažević postao je, zahvaljujući svom specifičnom habitusu, personifikacija uspjeha Dinama na putu osvajanja povijesne titule prvaka 1982. godine i Hrvatske na putu osvajanja povijesne bronce u Francuskoj 1998. godine. Njegov bijeli šal i šeretski nakrivljena kapa francuskog policajca bili su i ostat će lajt motiv vječnosti i besmrtnosti.
Otišao jest najveći šarmer hrvatskog nogometa, ali bilo bi nepravedno “ukrasti” Ćiru svima onima čija je srca osvajao neposrednošću i zaraznim humorom kojega se nije odrekao ni u razdoblju kad je shvatio da opaka bolest uzima maha. Ćirina je duhovitost bila nenadmašna do te mjere da je i svoju zlokobnu sudbinu učinio smiješnom.
Takav je bio Ćiro. Jedan jedini. Jedinstven i neponovljiv u svakom pogledu.
Sad bi vjerojatno rekao: “Sine, stavi točku. Ne treba više…”.
I ne treba, Šefe. Ionako je bilo dovoljno napisati Miroslav Ćiro Blažević, ali umjesto točke staviti veliki uskličnik!
