Zlatko Kranjčar rođen je u Zagrebu 15. studenog 1956. godine. Od malih nogu bio je vezan uz Dinamo, za seniorsku momčad kojega je od 1973. do 1983. godine odigrao 556 utakmica i postigao 256 golova. S Dinamom je 1982. godine osvojio povijesni naslov prvaka Jugoslavije i dva Kupa Maršala Tita (1980., 1983.).
Trofeje je nastavio osvajati i u bečkom Rapidu, s kojim je dvaput bio prvak Austrije (1987., 1988.) i triput osvajač Kupa (1984., 1985., 1987.), a igrao je u finalu Kupa pobjednika kupova 1985. godine. Za Rapid je igrao do 1990. godine, a igračku karijeru završio je u St. Pöltenu 1991. godine.
Kao nogometaš Dinama za reprezentaciju Jugoslavije je od 1977. do 1983. godine odigrao 11 utakmica i postigao tri pogotka. Pamtit će se kao prvi kapetan hrvatske reprezentacije na prvom, povijesnom susretu vatrenih 17. listopada 1990. godine protiv SAD-a u Zagrebu, a s kapetanskom vrpcom nastupio i na drugoj utakmici protiv Rumunjske u Rijeci 22. prosinca iste godine.
Po završetku uspješne igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu i bio jednako uspješan. Trenersku karijeru započeo je u bečkom Wienerfeldu 1991. godine, a potom je bio trener prvoligaša Austrije iz Klagenfurta (1991. - 1992.). U Hrvatskoj je trenerski put počeo kao trener Segeste (1992. - 1994.), poslije je preuzeo zagrebačku Croatiju (1994. - 1996.) s kojom je osvojio duplu krunu u sezoni 1995./96. Poslije Croatije vodio je Voest iz Linza (1996. - 1997.) i Slaven Belupo, u još jednom mandatu Segestu, odnosno Samobor (1997. - 1998. godine). U Croatiju se vratio 1998. godine i u sezoni 1997./98. ponovno osvojio duplu i imao uspješan nastup u Ligi prvaka.
Od 1999. do 2000. godine vodio je El Masry iz Port Saida u Egiptu, potom bio trener Mure iz Murske Sobote (2000.) i Marsonije (2001.), prije negoli je sa Zagrebom postao senzacionalni prvak Hrvatske u sezoni 2001./02.. Trener Zagreba bio je i 2003. i 2004. godine, a u međuvremenu je bio za kormilom Rijeke u sezoni 2002./03.
Zlatko Kranjčar bio je izbornik A reprezentacije Hrvatske u razdoblju od 2004. do 2006. godine, tijekom kojega je Vatrene odveo na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine. Kormilo hrvatske reprezentacije napustio je 2006. godine i postao trener Croatije iz Sesveta. Iste godine otišao je u Al-Shaab iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali se opet vratio Croatiji iz Sesveta. U bogatoj trenerskoj karijeri vodio je i DAC 1904 Dunajsku Stredu, Persepolis iz Teherana, odnosno iranski Sepahan, s kojim je postao prvak u sezoni 2011./12.
U međuvremenu je obnašao dužnost izbornika reprezentacije Crne Gore od 2010. do 2011. godine.
Dobitnik je Državne nagrade za sport Franjo Bučar za izuzetan doprinos u hrvatskom sport poglavito nogometu.
