Onima koji su bili zauvijek će u sjećanjima ostati urezan premijerni nastup Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine i ta čuvena utakmica s Brazilom. Ne zbog rezultata, jer Vatreni su doživjeli minimalan poraz (0:1), već zbog ozračja na tribinama berlinskog nogometnog hrama. Ozračja koje se još jedino može mjeriti s onim kad su Vatreni u Splitu početkom listopada 1995. godine dočekali Italiju u jednoj od odlučujućih kvalifikacijskih utakmica za odlazak na svoje prvo veliko natjecanje, Europsko prvenstvo 1996. godine u Engleskoj, utakmici koja će se zauvijek pamtiti po veličanstvenom dekoru na tribinama “poljudske ljepotice” koje su se doslovno tresle u ritmu pjesme razdraganih hrvatskih navijača.
Dakle, Berlin, lipanj 2006. godine. I čuvena “Cicina” rečenica po završetku himne: “E, sad mogu umrijeti”. Toliko je bilo upečatljivo. Gordo. Uzvišeno. Ponosno. Nešto što se doživi jednom u životu. I ostane u srcu za sva vremena. Grotlo hrvatskih navijača. I sinergija s Vatrenima. Velika utakmica. I bujica emocija.
Berlin, lipanj 2024. godine. I još jedna velika utakmica. Ovaj put na otvaranju Europskog prvenstva. Protiv Španjolske. Hoćeš, nećeš, opet proradi mašta i probude se emocije. Još jače nego prije osamnaest godina. I opet je Berlin prepun hrvatskih navijača čija pjesma odjekuje na svakom koraku. I opet svi pričaju o himni i pjesmi s tribina Olimpijskog stadiona, gromoglasnoj pjesmi koja će nositi Vatrene u još jednom velikom danu najveće generacije u povijesti hrvatskog nogometa. Igrači i navijači. Jedno srce i jedna duša.
Od Berlina do Berlina. Od Zlatka do Zlatka. Kranjčara i Dalića. I Olimpijski stadion kao sudbina i vječna inspiracija.
