Između tih triju riječi i uskličnika još je jednom ostala isprepletena sudbina najveće generacije u povijesti hrvatskog nogometa koja, eto, opet nešto mora. Morala je i u Ukrajini, na premijeri za kormilom Vatrenih Zlatka Dalića, a onda i još dovoljno puta do sad da “Hamletovsko pitanje” ne bi postalo uvriježena sintagma.

S vremenom su epohalna rezultatska dostignuća Vatrenih postala hrvatska nogometna svakodnevica, a hrvatski navijački puk lijegao i budio se s odličjima pa su očekivanja počela izlaziti izvan realnih okvira. Hrvatska, shodno tome, večeras “mora” pobijediti aktualne europske prvake Talijane jer bi sve drugo valjda bilo iznenađenje.

A možda im baš uoči još jedne presudne utakmice treba skinuti teret s leđa i, umjesto imperativa, poželjeti im da prvi put na Euru u Njemačkoj uživaju u nogometu. Da igraju za svoj gušt. Da ne shvaćaju “najljepšu igru” kao nešto fatalno. Da otpuste sve kočnice. Da s rukom na srcu otpjevaju “Lijepu našu”. I prepuste se čarima nogometa... Bez okova.

Nikome se oni više ne moraju dokazivati. Niti ispričavati. Njihove medalje dovoljno govore same za sebe. I govorit će još dugo. Danima, godinama, desetljećima... A svi mi, njihovi suvremenici, moramo im vječno do neba zahvaljivati jer su nas bezbroj puta učinili najponosnijima na svijetu, vratili nam vjeru u bolje sutra, ispunili neke davne dječačke snove...

I zato... Ne odričite ih se. Ne otpisujte. Ne sudite im zbog dviju utakmica. Ne plešite s njima zadnji ples. Ne odlučujte umjesto Luke. Bodrite ih i kad ne ide. I pustite da uživaju. Jer... Igrat će se reprezentativni nogomet i poslije utakmice s Italijom. Nadajmo se već uskoro. Opet u Berlinu...