Tog je dana, dakle, Hrvatska odigrala prvu utakmicu u novijoj povijesti, a zapravo nagovijestila veličanstvene rezultate Vatrenih koji će u godinama što su uslijedile ponosno pronositi slavu “male zemlje za velika nogometna dostignuća”.
Čast postati prvim izbornikom pripala je Dražanu Jerkoviću, koji je svojedobno ovako govorio o “utakmici svih utakmica”:
“Nije to bila ničija pojedinačna utakmica, to je bila utakmica Hrvatske. I meni je sve na toj utakmici bilo najdraže. Bilo što, bilo koga izdvajati, one koji su pribavili novce, one koji su napravili dresove, onoga koji je ugovarao susret, bilo koga od toliko ljudi zaduženih da do te utakmice dođe, tih trideset tisuća ljudi na Maksimiru, a ne samo igrače i nas na klupi - ne bi bilo pošteno. Sve skupa kad se zbroji - to je bila Hrvatska!”.
foto: Radiša Mladenović
Pod Jerkovićevim vodstvom u dresovima s crvenim i bijelim kvadratićima, koji će s godinama postati prepoznatljivi u cijelom svijetu, Amerikancima su se suprotstavili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović i Marko Mlinarić, odnosno Tonči Gabrić, Gregor Židan i Mladen Mladenović, koji su ušli s klupe. Jerkovićev stožer činili su treneri Zdenko Kobešćak, Ivica Grnja i Vladimir Lukarić, liječnik dr. Tugomir Krmpotić, fizioterapeuti Josip Čačković i Ante Donadić, odnosno ekonom Nikola Marković.Posebno važne uloge u nimalo jednostavnoj organizaciji utakmice i prikupljanju dozvola ponijeli su tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš, tadašnji glavni tajnik Nogometnog saveza Jugoslavije Ante Pavlović, odnosno tadašnji direktor hrvatske reprezentacije Zorislav Srebrić, danas savjetnik predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, Marijana Kustića, tadašnji menadžer reprezentacije SAD-a i hrvatski iseljenik iz Toronta, Ivan Opačak, ali i Duško Grabovac, Darko Tironi, Rudolf Sabljak, Janko Benčić, Vinko Hotko, akademski slikar Miroslav Šutej koji je dizajnirao dres s crvenim i bijelim kvadratićima, odnosno Marija Nemet, Jure Klarić, Ivo Pintarić, delegat utakmice Rudi Zavrl i, naravno, Nogometni klub Dinamo.
Prvi, povijesni pogodak za Hrvatsku postigao je Aljoša Asanović u 29. minuti, četiri minute poslije mrežu američke reprezentacije zatresao je i Ivan Cvjetković, Dayak je u 80. minuti postigao jedini gol za SAD.
foto: Arhiva HNS
Utakmicu je pratio i hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, koji je poslao pismo sudionicima događaja:
“Ispunjava me zadovoljstvom činjenica da će se 17. listopada odigrati međudržavna nogometna utakmica između izabranih sastava Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država. To je nastavak međudržavnih nastupa reprezentacije Hrvatske koja je svoju posljednju međudržavnu utakmicu odigrala daleke 1956. godine. Uvjeren sam da je ova utakmica nastavak tradicije i početak intenzivnih međudržavnih nastupa reprezentacije Hrvatske, pa se stoga, s osobitim zadovoljstvom, prihvaćam pokroviteljstva nad ovom značajnom sportskom manifestacijom koja svakako pridonosi međudržavnom ugledu naše drage domovine – Republike Hrvatske. Uz srdačan pozdrav, predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman”.
Dva mjeseca poslije premijerne utakmice sa SAD-om Hrvatska je odigrala prijateljsku utakmicu s Rumunjskom u Rijeci i pobijedila 2:0 pogocima Zlatka Kranjčara i Srećka Bogdana, koji se priključio momčadi, baš kao i Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Jarni, Igor Štimac, Nikola Jurčević i Robert Rubčić.
HRVATSKA - SAD 2:1
ZAGREB - Stadion Maksimir. Gledatelja: 30.000. Sudac: Sergio Coppetelli (Italija). Strijelci: 1:0 Asanović (29’), 2:0 Cvjetković (33’), 2:1 Dayak (80’). Žuti kartoni: Shala (Hrvatska), Murray, Balboa (SAD).
HRVATSKA: Ladić (70’ Gabrić), Vulić, Dražić, Čelić, Kasalo, Peršon (71’ Židan), Shala, Kranjčar, Cvjetković, Asanović (58’ Mladenović), Mlinarić.
SAD: Meola, Trittschuh, Fraser, Banks (81’ Windischmann), Balboa, Armstrong, Harkes (57’ Bliss), Eichmann, Murray (46’ Dayak), Krumpe, Vermes.
